Pod mentalnim zdravljem djeteta podrazumijevamo njegovo skladno funkcioniranje u krugu obitelji, škole, vršnjaka, zajednice (susjedstva, “kvarta”…). Mentalno zdravo dijete osjeća se zadovoljno i sretno, pozitivno doživljava sebe, primjereno se emocionalno ponaša, uklapa se među druge, i može se nositi sa zahtjevima koji se postave pred njega. Preduvjet dobrog mentalnog zdravlja djeteta je usklađen razvoj na intelektualnom, emocionalnom, socijalnom i zdravstvenom planu.
Narušenost na određenom planu funkcioniranja, ili izloženost nekim rizičnim čimbenicima kao što su bolest, nepovoljni uvjeti odrastanja i slično, mogu rezultirati lošom prilagodbom, koja može uzrokovati poremećaj mentalnog zdravlja.
Pružanjem optimalnih uvjeta za odrastanje djeteta stvaramo mu bazu pozitivnog mentalnog zdravlja, a očuvanje mentalnog zdravlja omogućavamo kroz udovoljavanje kako elementarnim životnim potrebama (kao što su briga o čuvanju djeteta, o njegovom zdravlju, i sl), tako i temeljnim psihološkim potrebama (npr. stvaranje uvjeta za doživljavanja osjećaja sigurnosti, jačanje djetetova osjećaja kompetentnosti, omogućavanje doživljavanja vlastite inicijativnosti, prilagodbe drugim ljudima i svijetu oko sebe, u skladu s dobi i zrelosti).
Psihološke potrebe djece:
Privrženost. Privrženost je čvrsta emocionalna veza između djeteta i odrasle osobe (skrbnika; najčešće majke); privrženost je najvažniji razvojni aspekt u životu djeteta u okviru njegovog emocionalno-socijalnog razvoja do druge godine života. Za uspostavljanje privrženosti odgovorna je okolina koja djetetu osigurava nazočnost i brigu barem jedne odrasle osobe koja će zadovoljavati djetetovu potrebu za toplim fizičkim kontaktom (dodir, grljenje, maženje…) i za brigom i njegom, i time mu pružati osjećaj sigurnosti. Ta prva iskustva u odnosima pružaju temelje na kojima djeca kasnije grade svoje odnose sa širom okolinom. Kad dijete razvije sigurnu i stabilnu privrženost, ono će u budućnosti graditi pozitivne i čvrste veze s drugim osobama i odnos povjerenja prema okolini.
Razvoj privrženosti ovisi o osjetljivosti roditelja na potrebe djeteta i o kvaliteti emocionalnog odnosa koji se s djetetom razvija, za što postoje preduvjeti: emocionalnost roditelja; odgovaranje na reakcije svoje djece; sposobnost odraslih da se osjećajno prilagođavaju djetetu te da slijede i reagiraju na poruke djeteta prepoznajući njegove signale.
Stvaranje osjećaja pripadnosti. To je potreba za emocionalnom toplinom, prihvaćanjem, pripadanjem, potreba za bliskim i sigurnim odnosima s drugim ljudima, za “sigurnom bazom”, u čemu ključnu ulogu ima primarna obitelj. Osjećaj pripadanja razvija se kroz povezanost s bliskim osobama i stječe se od najranijih dana kroz uključenost u život obitelji (primjerice – zajedničko provođenje dana, zajedničke igre, odlasci na izlet, i sl) što je put ka povezanosti.
U tradicionalnim obiteljima koje njeguju čvrste zajedničke navike djeca su manje izložena razvoju problema mentalnog zdravlja .
Udovoljavanje elementarnim potrebama djece.
Poticati dobro tjelesno zdravlje. Mentalno i tjelesno zdravlje usko su i međusobno uzročno-posljedično povezani. Stoga treba imati na umu da dobro tjelesno zdravlje podržava dobro mentalno zdravlje. Zdrave prehrambene navike, vježbanje, provođenje vremena na zraku, dovoljno spavanje – svi navedeni elementi štite djecu od intenzivnog proživljavanja stresora.
San. Nedostatak sna može biti ozbiljan faktor rizika za fizičko a ujedno i za mentalno zdravlje. Manjak sna može ugroziti biokemijsku ravnotežu koja je odgovorna za ponašanje i emocionalnost djeteta, što je povezano sa zdravstvenim problemima.
Prehrana. Vježbanje. Važnost zdrave prehrane i redovitog tjelesnog angažiranja nije novost u promicanju zdravlja. Nedostatak navedenog rizičan je čimbenik za razvoj problema mentalnog zdravlja. Siromašna prehrana (mnogo šećera i masti; premalo vlakana, minerala i vitamina) i pomanjkanje aktivnosti i vježbe loše utječu na raspoloženje djece i na sposobnost učenja. Redovita tjelesna aktivnost smanjuje negativne emocije kao što su anksioznost, depresija, i sl.
Razvoj djetetovih potencijala. Od najranije dobi potrebno je dijete poticati na istraživačke aktivnosti i na kreativnost, na samostalnost u svakodnevnim radnjama, te pružati mogućnost inicijative. Slijeđenje dječje inicijative znači pružanje podrške kad dijete iskazuje svoje želje i potrebe. Pri tome odrasla osoba čuje i prepoznaje djetetove potrebe, podržava njegovu autonomiju kad istražuje i testira svoje ideje; odrasla osoba se prilagođava, prati i hrabri. Prati dijete onoliko koliko je potrebno da savlada prepreku i bude spremno nastaviti samo.
Omogućiti djetetu pozitivnu afirmaciju. Dijete ima potrebu da se osjeća učinkovitim u interakcijama s ljudima i pred zadacima pred koje je postavljeno. Razvoj interesa i individualnih talenata omogućava postizanje uspjeha, što pomaže djeci da osjećaju kompetentnost, omogućava samodokazivanje, čime raste osjećaj samoefikasnosti i osjećaj samopouzdanja. Na tragu ranije rečenog, radi se o poticanju djeteta na aktivnost i inicijativu, uz podršku da razvije svoje talente.
Razvoj socijalne kompetencije. Dječja sposobnost kreiranja kvalitetnog odnosa sa svojom okolinom snažan je čimbenik koji pridonosi mentalnom zdravlju. Uz obitelj, jedan od najvažnijih utjecaja na djetetove socio-emocionalne kompetencije i razvoj u djetinjstvu imaju vršnjaci. Stoga roditelji trebaju poticati svoje dijete na društveno uključivanje. Interakciju dijete usvaja tijekom odrastanja kroz raznolika iskustva sudjelovanjem u grupnim aktivnostima: uči o suradnji, tolerantnosti, obzirnosti prema drugima, uvažavanju potreba i mišljenja drugih. Uključenje u neku interesnu skupinu (sportski klub ili umjetničko društvo…) razvija osjećaj pripadnosti i svrhovitosti u društvu.
Svakako je bitno ne dopustiti da dijete bude socijalno izolirano; od roditelja, odgajatelja, učitelja, se očekuje da onemoguće da dijete bude loše vrednovano od strane druge djece što bi dovelo do frustracija i otvorilo put za probleme mentalnog zdravlja.
Stjecanje otpornosti . Pogrešno je stavljati dijete pod “stakleno zvono” i štititi ga od ponekih neugodnosti koje su prirodni dio života. Potrebno je da djeca stiču fleksibilnost za savladavanje problema čime mogu prevladati izazove i ostvariti ciljeve kroz svoja djela. Tu se podrazumijeva učenje vladanja samim sobom, izlaganje situacijama koje za obavljanje zadatka traže usmjerenost cilju i prilagođavanje problemu (što kod malenih znači npr. sagraditi toranj od kocaka, izraditi papirnati avion; kod malo veće djece recimo riješiti sukob s prijateljem). Omogućavanje “borbe” s preprekom otvara put za stjecanje novih znanja i iskustava, a ujedno i za osjećaj ponosa i zadovoljstva zbog postignuća.
Usađivanje životnih vrijednosti (učenje pozitivnim ponašanjima). Upornost, marljivost, samokontrola, iskrenost, pravednost, miroljubivost… samo su neke od važnih ljudskih vrijednosti koje je potrebno djeci usađivati tijekom odrastanja. Također je djecu potrebno naučiti ponašati se prema društvenim normama odraslih – poštovati druge, pomagati, razviti osjećaj za ispravno i pogrešno. Pri tome treba imati na umu da odrasle osobe djeci daju etičke smjernice već svojim dobrim primjerom; da mnogo toga utječe na oblikovanje djeteta ali najsnažnije obitelj. Stoga je potrebno učiniti dom mjestom gdje će djeca imati priliku saznati koje su ljudske vrijednosti. Tu podrazumijevamo poticaje da budu suosjećajni, kontrolu da obuzdaju negativne nagone, poticaje da misle o osjećajima drugih, učenje suradnje kroz igre koje su lišene kompetitivnosti. Te je kvalitete potrebno njegovati vlastitim primjerom.
Poticanje pomaganja drugima – znači poticati ponašanja s namjerom da se ostvari dobrobit drugoj osobi. Vlastitim aktivnim uključenjem u pružanje brige drugima dijete usvaja takav obrazac ponašanja i sâmo se brižno odnoseći prema nemoćnijima. Radi se o poticanju vrline koja i nas same čini zadovoljnima i time pozitivno utječe na mentalno zdravlje. Razvijanjem takvog pozitivno usmjerenog ponašanja (tzv. prosocijalno ponašanje) smanjuju se negativni oblici ponašanja (agresija…). U tu svrhu učimo djecu prepoznavati tuđe emocije, upućivati ga da se pokuša uživjeti u stanja i potrebe drugih (razvoj empatije), poticati na izražavanje brige i suosjećanja, podučiti shvaćanju da različiti ljudi imaju različite potrebe.
Jačanje samostalnosti. Djeca imaju prirođenu potrebu za autonomijom, što znači potrebu da samostalno biraju aktivnosti i donose odluke, potrebu za osjećajem da ih se uvažava. Postupci kojima odrasli podržavaju tu dječju potrebu odnose se na aktivno ohrabrivanje djetetove inicijative i samostalnog započinjanja aktivnosti, te pružanje razvojno prikladnih mogućnosti izbora, u skladu s društveno prihvatljivim. U cilju jačanja dječje samostalnosti potrebno je odmalena upućivati na aktivan pristup rješavanju problema i jačanje donošenja odluka, na vještine komuniciranja, pružajući mogućnosti za raznolika rješavanja problema.
Sprečavanje razvoja problema mentalnog zdravlja kod djece je višeslojan zadatak. Uključuje jačanje zaštitnih faktora, ovdje pobrojenih, i prije nego počne razvoj emocionalnih problema – u cilju efikasnog suočavanja sa svakodnevicom i povećanja otpornosti na nedaće. Napori roditelja da ojačaju svoje dijete ne jamče da dijete neće imati probleme, ali su isplativi jer manje je vjerojatno da će vanjski faktori (npr. razni nepovoljni događaji, stresori, traume) ometati normalan razvoj djeteta.
tekst priredila:
Berta Bacinger Klobučarić, psiholog
izvori: http://www.nmha.org/go/children
Pećnik, N. i Starc, B. (2010). Roditeljstvo u najboljem interesu djeteta i podrška roditeljima najmlađe djece.
Zagreb: Ured UNICEFa za Hrvatsku